+ Fra Marko Kozina

Fr. Marko Kozina Hrvatski franjevac, fra Marko Kozina, koji je došao u Hrvatsku franjevačku kustodiju sv. Obitelji u SAD-u godine 1951., preminuo je u Sveučilišnoj bolnici u Chicagu na Uskrsni Ponedjeljak, 21. travnja 2003., od komplikacija moždanog udara koji je uslijedio nakon amputacije i druge noge ispod koljena.
Fra Marko je bio prisiljen napustiti svoju hrvatsku domovinu godine 1945. u dobi od 12 godina, kada su komunisti ubili njegova oca. Odijeljen od majke i tri sestre, završio je s djedom u Austriji, a odatle godine 1946. otišao je u franjevačko sjemenište u Grottamare, u Italiju. Tu je završio srednju školu i pristupio u franjevački red 1951. u Cingoliju u Italiji.
Nakon novicijata, godine 1951. došao je u SAD i tu nastavio studiij filozofije u Clevelandu u državi Ohio, zatim teologiju na sveučilištu sv. Bonaventure u New Yorku i Teutopolisu u državi Illnois.
Zaređen je za svećenika u Teutopolisu 24. lipnja 1959. Nakon ređenja služio je kao župni vikar u župi Srca Isusova u Milwaukeeju (1959.-1962.), zatim u župi sv. Jeronima u Chicagu (1962.-1965.). Nakon toga djeluje kao župnik u sljedećim župama: Presvetog Trojstva u Ambridgeu (1965.-1969.); sv. Jeronima u Chicagu (1969.-1976.); Srca Isusova u Chicagu (1979.-1994.). U ove dvije župe došao je kasnije kao župni pomoćnik: Sv. Jeronima (1994.-1996.) i Srca Isusova (1997.-2000.). U ljeto 2000. došao je u samostan sv. Ante i tu je ostao do kraja života.
U Hrvatskoj franjevačkoj kustodiji bio je član kustodijske uprave (1970.-1973.) i kustos (1976.-1979). Bio je član Hrvatske katoličke zajednice za SAD i Kanadu.

Još kao dječak iskusio je strahote II. svjetskog rata, stradanja i smrt mladih i starijih, pogotovo na završetku rata, kada su komunisti preuzeli vlast. Ta iskustva su ga potaknula na promicanje i potpomaganje raznih, kršćanskim duhom prožetih, dobrotvornih djelatnosti, pogotovo u brizi za siročad i stradalnike u ratovima i nesrećama u Domovini ili bilo gdje.
Kroz mnoge godine borio se s raznim bolestima: od šećerne bolesti, srčanih mana do amputacije obiju nogu ispod koljena. Unatoč tomu, nikada se nije tužio niti jadao, a uspio je sačuvati osjećaj za šalu. U istoj propovijedi znao je nasmijati i rasplakati nazočne, dajući uvijek svoj osobni pečat svakom navješćivanju Božje Riječi. Vjernici su voljeli slušati njegove propovijedi i govore. Ostat će u sjećanju kao osoba koja je uvijek bila u stanju naći nešto pozitivno i radosno u svemu, čak i u tužnim događajima i situacijama. Njegovim odlaskom ostala je velika praznina među fratrima u Kustodiji.

Iza njega su ostale dvije sestre, Mara Bekić (u Hrvatskoj) i Anđa Grubišić (u Austriji), mnoge nećakinje i nećaci.

Molitva na uočnicu sprovoda bila je u ponedjeljak, 28. travnja, u župi Srca Isusova u Chicagu, a sprovodna sveta misa u utorak, 29. travnja, u župi sv. Jeronima u Chicagu. Nazočni vjernici, koji su došli u velikom broju oba dana, pokazali su koliko su ga voljeli.
U ime Kustodije zahvaljujem svima koji su pomogli fra Marku na bilo koji način tijekom njegova bolovanja.
Neka mu Gospodin udijeli nagradu za sve dobro koje je učinio, posebno za trenutke franjevačkog veselja i smijeha, koji su obilato izvirali iz njegove vedre naravi na zabavama, susretima i našim svećeničkim druženjima. Počivao u miru Božjem. Amen.

Fra Marko Puljić, OFM - kustos

Riječ fra Joze Grbeša, župnika

Pišem ovo na dan (21. travnja 2003.) kada nam je umro prijatelj, brat, fratar, čovjek velika, velika srca, fra Marko Kozina. Danas na uskrsni ponedjeljak, na dan kada su dvojica učenika na putu u Emaus, selo izvan Jeruzalema, u lomljenju kruha prepoznali Uskrslog Krista, danas kada smo se i mi fratri u 12 sati sastali lomiti kruh zajedno i slaviti, u taj isti čas, naš fra Marko je umro, otišao, preselio se.
Zanimljivo je kako iza nekih ljudi ostaje velika, ogromna praznina. Da, praznina! Zašto? Zato što su oni svojom ljubavlju ispunili tako puno prostora, tako puno života. Fra Marko je bio upravo jedna takva duša koja je dotaknula mnoge. Život mu govori da zaista fizički prostor za koji se ljudi tako često bore nije bitan. Prostor koji zauzmemo u životima ljudi ostaje za vječnost!
Moram reći da je mene osobno inspirirao svojim životom.

Fra Marku je patnja bila jako bliska. Rodio se na 15. dan mjeseca ožujka 1933. u Modranu, Bosanska Posavina. Već sa šest godina fra Marko je doživio strašne opekotine u jednom požaru. Budući da nije bilo bolnice u blizini, majka je hodala kilometrima svaki dan kako bi pomogla svog malog sina. I upravo kada je prošao ovu krizu, počeo je II. Svjetski rat. I kao i mnoge obitelji, fra Markova obitelj se borila za preživljavanje. Završetkom II. Svjetskog rata, kada su komunisti već okupirali zemlju, fra Markov otac povjerio je život svoga sina fra Markovu djedu. Uspjeli su izbjeći u Austriju. I bijaše to zadnji put kada je fra Marko vidio svog oca koga su nedugo nakon tog rastanka ubili partizani. Fra Markovu majku su komunisti zatvorili. Mamu i tri mladje sestre fra Marko nije vidio 23 godine. Život u izbjegličkom kampu bijaše težak. Hrane je bilo malo, a preživjeti bila je gotovo umjetnost. Hrvatski franjevci koji su u Italiji držali sjemenište za mlade dječake primili su fra Marka. Fra Marko je tako došao u franjevačko sjemenište u Italiju (Grottamare) gdje je završio srednju školu i stupio u franjevački red (1950). I to je bio njegov početak izlaska iz tame i patnje. I od tada počima njegov novi život. U svojoj 19. godini života (nakon franjevačkog novicijata 1951.) prelazi ocean, dolazi u Ameriku. U Americi nastavlja studij filozofije (Cleveland) i studij teologije (Sv. Bonaventura, NY i Teutopolis, IL) a u 26. godini biva zaredjen za svećenika u Teutopolisu. Mnoge od svojih životnih priča fra Marko je dijelio s ljudima kroz svoje propovijedi. Život i mudrost, patnju i smisao za šalu dijelio je s ljudima u župama gdje je živio i radio: Milwaukee, WI, Ambridge, PA, Sv. Jeronim, Chicago i Srce Isusovo, Chicago. Fra Marko je bio kustos Hrvatske franjevačke kustodije (1976-1979).

Ovaj fratar, uvijek radostan, vedar imao je Božji dar za šalu. Iz svakog životnog iskustva znao je ljude nasmijati, učiniti ih radosnim, sretnim, makar to bio samo trenutak. Fra Marko je na poseban način znao svakom čovjeku reći da je poseban, specifičan, vrijedan. Njegova mudrost bila je možda obična, ali ispunjena velikom ljubavi za čovjeka. I kada je kritizirao, činio je to doista iz srca. Kada je hvalio, činio je to opet iz srca. Fra Marko je bio čovjek patnje, ali čovjek koji se nikada nije žalio. Nikada nisam fra Marka čuo da je rekao "nije dobro", "opet mi je loše" i slično. A znam da mu je češće bilo loše nego dobro. Veličina njegova duha nije dopuštala niske razine žaljenja i prigovora. Kroz mnoge godine borio se sa srčanim bolestima, dijabetesom, amputirane su mu obje noge. Ali sve to je prihvaćao s Kristom!

Fra Marko je na poseban način zadužio hrvatsku zajednicu grada Chicaga. O Bože, koliko je samo pomogao ljudi koji su tek došli iz domovine, kolike je učio engleski, tražio s njima posao, stanove, upoznavao ih s ljudima, uključivao u zajednicu, hrabrio... Koliko li je samo puta govorio na skupovima, zabavama, obljetnicama... Koliko li je ljudi nasmijao, učinio sretnim! Sve je to fra Marko činio s dušom, iskrena, otvorena srca! Fra Marko, hvala ti za veliku dušu, veliko srce, za mnoge godine koji si bez sebičnosti i s osmijehom dijelio sa svima. Ovaj Uskrs doista pripada tebi. I Veliki tjedan je pripadao tebi. Lakše nam je shvatiti doista da je Uskrs naš zajednički blagdan. Volimo te. Zbogom!

Fra Jozo Grbeš

Mi, franjevci Hrvatske franjevačke kustodije Svete obitelji, zahvalni smo Bogu za dar života našega fra Marka. Njegov život i patnja, riječ i osmijeh bili su nam doista inspiracija. Sretni smo da ga je Gospodin podario upravo nama i ovdje. Zahvalni smo svima Vama koji ste u fra Marku uvijek uistinu nalazili dobrog svećenika i iskrenog prijatelja. Hvala Vam za sve iskaze potpore, posebice molitve u vrijeme njegove bolesti. Možda najbolje riječi zahvale su one koje je prije samo nekoliko tjedana sam fra Marko Kozina napisao svojom rukom:

Fr. Mark's Letter