Hrvatski
franjevac, fra Marko Kozina, koji je
došao u Hrvatsku franjevačku
kustodiju sv. Obitelji u SAD-u
godine 1951., preminuo je u Sveučilišnoj
bolnici u Chicagu na Uskrsni
Ponedjeljak, 21. travnja 2003., od
komplikacija moždanog udara koji je
uslijedio nakon amputacije i druge
noge ispod koljena.
Fra Marko je bio prisiljen napustiti
svoju hrvatsku domovinu godine 1945.
u dobi od 12 godina, kada su
komunisti ubili njegova oca.
Odijeljen od majke i tri sestre,
završio je s djedom u Austriji, a
odatle godine 1946. otišao je u
franjevačko sjemenište u
Grottamare, u Italiju. Tu je
završio srednju školu i pristupio
u franjevački red 1951. u
Cingoliju u Italiji.
Nakon novicijata, godine 1951.
došao je u SAD i tu nastavio
studiij filozofije u Clevelandu u državi
Ohio, zatim teologiju na sveučilištu
sv. Bonaventure u New Yorku i
Teutopolisu u državi Illnois.
Zaređen je za svećenika u
Teutopolisu 24. lipnja 1959.
Nakon ređenja služio je kao župni
vikar u župi Srca Isusova u
Milwaukeeju (1959.-1962.), zatim u
župi sv. Jeronima u Chicagu
(1962.-1965.). Nakon toga
djeluje kao župnik u sljedećim
župama: Presvetog Trojstva u
Ambridgeu (1965.-1969.); sv.
Jeronima u Chicagu (1969.-1976.);
Srca Isusova u Chicagu
(1979.-1994.). U ove dvije župe došao
je kasnije kao župni pomoćnik:
Sv. Jeronima (1994.-1996.) i Srca
Isusova (1997.-2000.). U ljeto
2000. došao je u samostan sv. Ante
i tu je ostao do kraja života.
U Hrvatskoj franjevačkoj
kustodiji bio je član
kustodijske uprave (1970.-1973.) i
kustos (1976.-1979). Bio je član
Hrvatske katoličke zajednice za
SAD i Kanadu.
Još
kao dječak iskusio je strahote
II. svjetskog rata, stradanja i smrt
mladih i starijih, pogotovo na
završetku rata, kada su komunisti
preuzeli vlast. Ta iskustva su ga
potaknula na promicanje i
potpomaganje raznih, kršćanskim
duhom prožetih, dobrotvornih
djelatnosti, pogotovo u brizi za
siročad i stradalnike u
ratovima i nesrećama u Domovini
ili bilo gdje.
Kroz mnoge godine borio se s raznim
bolestima: od šećerne bolesti,
srčanih mana do amputacije
obiju nogu ispod koljena. Unatoč
tomu, nikada se nije tužio niti jadao,
a uspio je sačuvati osjećaj
za šalu. U istoj propovijedi znao
je nasmijati i rasplakati nazočne,
dajući uvijek svoj osobni pečat
svakom navješćivanju Božje
Riječi. Vjernici su voljeli slušati
njegove propovijedi i govore. Ostat
će u sjećanju kao osoba
koja je uvijek bila u stanju naći
nešto pozitivno i radosno u svemu,
čak i u tužnim događajima
i situacijama. Njegovim odlaskom
ostala je velika praznina među
fratrima u Kustodiji.
Iza
njega su ostale dvije sestre, Mara
Bekić (u Hrvatskoj) i Anđa
Grubišić (u Austriji), mnoge
nećakinje i nećaci.
Molitva
na uočnicu sprovoda bila je u
ponedjeljak, 28. travnja, u župi
Srca Isusova u Chicagu, a sprovodna
sveta misa u utorak, 29. travnja, u
župi sv. Jeronima u Chicagu. Nazočni
vjernici, koji su došli u velikom
broju oba dana, pokazali su koliko
su ga voljeli.
U ime Kustodije zahvaljujem svima
koji su pomogli fra Marku na bilo
koji način tijekom njegova
bolovanja.
Neka mu Gospodin udijeli nagradu za
sve dobro koje je učinio,
posebno za trenutke franjevačkog
veselja i smijeha, koji su obilato
izvirali iz njegove vedre naravi na
zabavama, susretima i našim svećeničkim
druženjima. Počivao u miru Božjem.
Amen.
Fra
Marko Puljić, OFM - kustos
Riječ
fra Joze Grbeša, župnika
Pišem ovo na dan (21.
travnja 2003.) kada nam
je umro prijatelj, brat, fratar,
čovjek velika, velika srca, fra
Marko Kozina. Danas
na uskrsni ponedjeljak, na dan kada
su dvojica učenika na putu u
Emaus, selo izvan Jeruzalema, u
lomljenju kruha prepoznali Uskrslog
Krista, danas kada smo se i mi
fratri u 12 sati sastali lomiti kruh
zajedno i slaviti, u taj isti čas,
naš fra Marko je umro, otišao,
preselio se.
Zanimljivo je kako iza nekih ljudi
ostaje velika, ogromna
praznina. Da, praznina! Zašto? Zato
što su oni svojom ljubavlju
ispunili tako puno prostora, tako
puno života. Fra Marko je bio
upravo jedna takva duša koja je
dotaknula mnoge. Život mu govori da
zaista fizički prostor za koji
se ljudi tako često bore nije
bitan. Prostor koji zauzmemo u životima
ljudi ostaje za vječnost!
Moram reći da je mene osobno inspirirao svojim životom.
Fra
Marku je patnja bila jako bliska.
Rodio se na 15. dan mjeseca ožujka
1933. u Modranu, Bosanska Posavina.
Već sa šest godina fra Marko je
doživio strašne opekotine u jednom
požaru. Budući da nije
bilo bolnice u blizini, majka je
hodala kilometrima svaki dan kako bi
pomogla svog malog sina. I
upravo kada je prošao ovu krizu, počeo
je II. Svjetski rat. I kao i
mnoge obitelji, fra Markova obitelj
se borila za preživljavanje.
Završetkom II. Svjetskog rata, kada
su komunisti već okupirali
zemlju, fra Markov otac povjerio je
život svoga sina fra Markovu djedu.
Uspjeli su izbjeći u Austriju.
I bijaše to zadnji put kada je fra
Marko vidio svog oca koga su nedugo
nakon tog rastanka ubili
partizani. Fra Markovu majku
su komunisti zatvorili. Mamu i
tri mladje sestre fra Marko nije
vidio 23 godine. Život u
izbjegličkom kampu bijaše težak.
Hrane je bilo malo, a preživjeti
bila je gotovo umjetnost. Hrvatski
franjevci koji su u Italiji držali
sjemenište za mlade dječake
primili su fra Marka. Fra Marko je
tako došao u franjevačko
sjemenište u Italiju (Grottamare)
gdje je završio srednju školu i
stupio u franjevački red
(1950). I to je bio njegov početak
izlaska iz tame i patnje. I od tada
počima njegov novi život. U
svojoj 19. godini života (nakon
franjevačkog novicijata 1951.)
prelazi ocean, dolazi u Ameriku. U
Americi nastavlja studij filozofije
(Cleveland) i studij teologije (Sv.
Bonaventura, NY i Teutopolis, IL) a
u 26. godini biva zaredjen za svećenika
u Teutopolisu. Mnoge od svojih životnih
priča fra Marko je dijelio s
ljudima kroz svoje
propovijedi. Život i mudrost,
patnju i smisao za šalu dijelio je
s ljudima u župama gdje je živio i
radio: Milwaukee, WI, Ambridge, PA,
Sv. Jeronim, Chicago i Srce
Isusovo, Chicago. Fra Marko je bio
kustos Hrvatske franjevačke
kustodije (1976-1979).
Ovaj
fratar, uvijek radostan, vedar imao
je Božji dar za šalu. Iz
svakog životnog iskustva znao je
ljude nasmijati, učiniti ih
radosnim, sretnim, makar to bio samo
trenutak. Fra Marko je na poseban način
znao svakom čovjeku reći
da je poseban, specifičan,
vrijedan. Njegova mudrost bila je možda obična, ali ispunjena
velikom ljubavi za čovjeka.
I
kada je kritizirao, činio je to
doista iz srca. Kada je hvalio,
činio je to opet iz srca. Fra
Marko je bio čovjek patnje, ali
čovjek koji se nikada nije žalio.
Nikada nisam fra Marka čuo da
je rekao "nije dobro",
"opet mi je loše" i slično.
A znam da mu je češće
bilo loše nego dobro. Veličina
njegova duha nije dopuštala niske
razine žaljenja i prigovora. Kroz
mnoge godine borio se sa srčanim
bolestima, dijabetesom, amputirane
su mu obje noge. Ali sve to je
prihvaćao s Kristom!
Fra
Marko je na poseban način zadužio
hrvatsku zajednicu grada Chicaga.
O
Bože, koliko je samo pomogao ljudi
koji su tek došli iz domovine,
kolike je učio engleski, tražio
s njima posao, stanove, upoznavao ih
s ljudima, uključivao u
zajednicu, hrabrio... Koliko li je
samo puta govorio na skupovima,
zabavama, obljetnicama... Koliko li
je ljudi nasmijao, učinio
sretnim! Sve je to fra Marko
činio s dušom, iskrena,
otvorena srca! Fra Marko,
hvala ti za veliku dušu, veliko
srce, za mnoge godine koji si bez
sebičnosti i s osmijehom
dijelio sa svima. Ovaj Uskrs doista
pripada tebi. I Veliki tjedan je
pripadao tebi. Lakše nam je
shvatiti doista da je Uskrs naš
zajednički blagdan. Volimo te.
Zbogom!
Fra Jozo
Grbeš
Mi,
franjevci Hrvatske franjevačke
kustodije Svete obitelji, zahvalni
smo Bogu za dar života našega fra
Marka. Njegov život i patnja, riječ
i osmijeh bili su nam doista
inspiracija. Sretni smo da ga je
Gospodin podario upravo nama i
ovdje. Zahvalni smo svima Vama koji
ste u fra Marku uvijek uistinu
nalazili dobrog svećenika i
iskrenog prijatelja. Hvala Vam za
sve iskaze potpore, posebice molitve
u vrijeme njegove bolesti. Možda
najbolje riječi zahvale su one
koje je prije samo nekoliko tjedana
sam fra Marko Kozina napisao svojom
rukom:
|