SVETI JERONIM
(Stridon,
Dalmacija, 347. - Betlehem, 420.)
Nije nikakvo čudo da se naša
crkva naziva po imenu sv. Jeronima, velikog sveca i mistika s
kraja 4. i početka 5. stoljeća, jednog od najučenijih
ljudi svoga vremena. Prema njemu se nazivaju i mnoge druge
hrvatske crkve, zavodi, škole - kako u Hrvatskoj, tako i medju
Hrvatima diljem svijeta. Sv. Jeronim dakako nije bio Hrvat (jer su
Hrvati doselili u današnju Hrvatsku tek kojih 200 godina nakon
njegove smrti), ali jest bio naš zemljak. Rodjen je 347. godine u
Stridonu, u Dalmaciji, a bio je Rimljanin ili možda romanizirani
Ilir. Oko točne lokacije grada Stridona znanstvenici još
uvijek raspravljaju. Neki misle da se radi o gradu-tvrdjavi
Strzanj, koji se nalazio iznad Šuice (kod Tomislavgrada), drugi
opet Stridon smještaju u bugojanski ili uškopaljski kraj...
Sigurno je pak da se Stridon nalazio na našoj strani Jadrana, jer
je sam svetac, vjerojatno u šali, znao često reći:
Parce mihi, Domine, quia Dalmata sum (Oprosti mi, Gospodine, jer
sam Dalmatinac)!
Jeronim je došao u Rim svakako u
ranoj mladosti. Tamo je kod velikih učitelja učio
govorništvo i tako upoznavao latinsku kulturnu baštinu te klasični
latinski jezik. Uskoro je medjutim prihvatio kršćanstvo, te
se 366.godine pokrstio. Ipak ga život u velegradu nije
zadovoljavao, pa je uskoro pošao u palestinsku pustinju, gdje živi
kao eremit (pustinjak) te uči hebrejski jezik i usavršava se
u grčkom. Potom odlazi u Antiohiju u Siriji gdje je 378.
godine bio zaredjen za svećenika. Papa Damaz poziva ga 382.
natrag u Rim i imenuje svojim osobnim tajnikom te mu povjerava
vrlo odgovoran i nadasve zahtjevan posao novog prijevoda Evandjelja
s grčkog na latinski jezik. Potreba jednog takvog prijevoda
bila je nadasve velika, jer većina kršćana na Zapadu
sve je manje znala grčki jezik, koji je do tada bio službeni
jezik u Crkvi i na kojem su bile napisane sve novozavjetne knjige,
a i Stari zavjet se čitao i proučavao ne na izvornom
hebrejskom jeziku, nego u grčkom prijevodu poznatom pod
imenom Septuaginta. Postojalo je doduše već nekoliko
prijevoda Novog zavjeta na latinski jezik, ali većina je bila
nestručna ili neprikladna za uporabu. Sve svoje izvanredno
znanje i volju ulaže sad Jeronim u taj posao.
Poznavao je izvanredno latinski (i
to onaj najbolji latinski, koji je učio u ciceronovskoj
govorničkoj školi), grčki i hebrejski, a vladao je jos
i aramejskim, sirijskim i arapskim. Uskoro je preveo evandjelja na
latinski, ali nikako nije želio stati na tome, nego se odmah
nakon toga s oduševljenjem baca na prijevod starozavjetnih
knjiga, i to ne s grčkog prijevoda (Septuaginta), nego s
hebrejskog izvornika. Nakon smrti pape Damaza (384.), Jeronimova
velikog mecene i zastitnika, sam je Jeronim bio jedan od
najozbiljnijih kandidata za papinsko prijestolje. No kad je
izabran drugi kandidat, Siricije, Jeronimu izrazito nesklon, on
napušta Rim te odlazi najprije u Antiohiju, a potom u
Aleksandriju, da bi se nastanio u Betlehemu (386.), gdje će
dugo godina živjeti kao pustinjak u jednoj spilji (vjerovao je da
se upravo u njoj Isus rodio), te se baviti znanstvenim radom i služiti
kao duhovni vodja za redovnike i redovnice u dva ženska i jednom
muškom samostanu, koje je utemeljio skupa s jednom ženom imenom
Paula. Na prijevodu svih starozavjetnih knjiga provest će
punih 15 godina! U Betlehemu je i umro 420. godine.
Mnogi su bili oduševljeni njegovim
novim prijevodima, ali se mnogi drugi nisu slagali s njegovim
novim načinom prevodjenja. Njegov neuobičajeni stil
jezika i 
prevodjenja
izazvao je protivljenja, a ponegdje čak i proteste vjernika.
Tako su vjernici u Tripoliju, nakon što su na misi slušali
Jeronimov prijevod Jonine knjige, izišli na ulice i podigli
ustanak protiv upotrebe njegovih prijevoda u liturgiji. Njegov
suvremenik sv. Augustin takodjer je bio veliki protivnik novog
Jeronimova stila te ga je često kritizirao. Osobito je
zazorno bilo što je prijevode starozavjetnih knjiga činio iz
izvornog hebrejskog jezika, budući da je do tada Septuaginta
takodjer smatrana nadahnutom knjigom (makar je bila samo
prijevod!) i svi su prijevodi radjeni na temelju tog predloška.
Budući da je u Bibliji nadahnutom smatrana svaka pojedina
riječ, pa čak i zarez, dotadašnji su prevoditelji na
latinski prevodili riječ za riječ. Jeronim je prvi
uvidio da su takvi doslovni prijevodi nedostatni, jer ne uzimaju u
obzir duh svakog jezika, pa je počeo prevoditi ne riječ
za riječ, nego smisao za smisao (tzv. dinamička
ekvivalenca). Proći će dugo godina dok takav njegov stav
neće biti općenito prihvaćen u čitavoj Crkvi
(sve do danas). Njegov prijevod Biblije poznat je pod imenom
Vulgata (u prijevodu znači "opća", "opće
poznata" ili pak "u općoj uporabi"), no
njegove su prevedene knjige činile samo dio te Vulgate (doduše
najveći dio), dok su druge knjige preveli drugi učenjaci.
Jeronim se slagao sa židovskim rabinima da knjige koje se nalaze
u Septuaginti, ali ne i u hebrejskom izvorniku (Mudrost, Sirah,
Tobija, Judita, Baruh te Prva i Druga Makabejcima), ne trebaju
biti prihvaćene u kanon biblijskih knjiga. Opet se njegovu
stavu suprotstavio Augustin, te je Augustinovo mišljenje
prevladalo, pa danas u svim izdanjima Biblije imamo uključene
i te knjige.
Jeronim se nije zadržao samo na
prijevodima, nego je započeo pisati i komentare biblijskih
knjiga, osobito starozavjetnih. U tome je takodjer bio izvanredno
uspješan, tako da i mnogi današnji biblijski stručnjaci drže
kako su ti komentari jos uvijek vrlo aktualni i korisni, te da možda
nikada nitko nije prodro u biblijske dubine kao drevni Jeronim.
Ipak, i on se redovito držao alegoričkog tumačenja,
koje je tada bilo prevladavajuće, ali se zato u prijevodima
držao više stvarne i povijesne pozadine u kojoj su te knjige
nastale. Osim toga, napisao je zavidan broj knjiga o estetici,
redovništvu te teologiji.
Bio je vrlo nagle naravi, što je
pripisivao svojoj dalmatinskoj rodnoj sredini (Parce mihi,
Domine...) te je često vrlo oštro znao kritizirati svoje
oponente. Tako je za jednog drugog kršćanskog biblijskog
komentatora, Rufina, nakon njegove smrti (u predgovoru svog
prijevoda proroka Ezekiela), napisao: "A sad škorpion leži
pokopan." Za heretika Pelagija napisao je pak da je
najgluplji od svih osoba čije su pameti bile zaglupljene škotskom
zobenom kašom. Ipak se iz njegovih 117 sačuvanih pisama može
lako iščitati njegova ljubav prema ljudima, ali isto tako i
ljubav prema dobrom argumentu. Osnovao je govorničku školu
za djecu u Jeruzalemu, brinuo se oko brojnih izbjeglica koji su
pobjegli u Svetu Zemlju nakon provale Vandala u Rim 410., te
iskazivao veliku ljubav prema siromašnima i nemoćnima.
Proglašen je svecem i crkvenim
ocem, a Tridentinski sabor proglasio ga je i crkvenim naučiteljem,
što je najveća titula koju od službene Crkve može dobiti
neka osoba. Svakako je to dostatan razlog da se mi možemo
ponositi ovim svecem, koji je potekao iz naših krajeva te koji je
čitav život proboravio izvan Domovine, ali je se ipak tako
često sjećao.
Sv.
Jeronim umro je 30. rujna 420. godine u Betlehemu. [Njegov dan
slavimo 30. rujna.)
TOP
HOME
