Interview
s Vlč. Zlatkom Sudcem za Hrvatski katolički radio - Glas hrvatske
župe sv. Jeronima - Chicago
(Veljača
2001.)
UVOD
S
vremena na vrijeme ovu staru hrvatsku župu u centru Chicaga posjete
ljudi koji ostave snažne pečate na vjeri, životu i svagdašnjici
naših ljudi. Tako upravo bijaše kada Župu posjeti vlč. Zlatko
Sudac, svećenik, karizmatik, stigmatist i iscijelitelj koji je
iz Domovine došao održati trodevni seminar (6. 7. i 8. listopada
1999.).
Duhovna
karizma ovog zanimljivog, mladog (30 god.) svećenika nastavila
se tako širiti i među hrvatskim i američkim vjernicima na ovim
prostorima. Vlč. Sudac je predvodio trodnevni seminar koji je
podijeljen po dijelovima zahvaćajući sudionike sve dublje i
dublje u samu bit njihove osobnosti, vjere i opredjeljenja. Razmatranja
koja je on predvodio temelje se na razumijevanju ljubavi i zapreka
za ljubav; navezanosti, želje, pohlepe i razne uvjetovanosti,
te kako se čovjek može toga osloboditi te postići uvid u sebe,
postići ljubav. Njegova razmatranja oslobađala su ljude, te dovodila
do spoznaje da je za pronalaženje Istine potrebno Srce koje je
lišeno svake uvjetovanosti, svake sebičnosti, srce koje nema
što zaštiti i ne teži ni za čim, te je zbog toga neustrašivo
i slobodno. Seminar je dakle bitno bio određen nakanom da se dublje
zaviri u tajnu ljubavi. Vlč. Sudac je uz razmatranja imao i molitvu,
klanjanje pred Presvetim, slavljenje Euharistije, predanje života
i polaganje ruku. Posebice je bilo dirljivo slavlje svete Mise
za bolesnike, te molitve za darove Duha. Sudac je na kraju seminara
pozvao sudionike i ostale pohoditelje da otvoreno svjedoče o
svom ozdravljenju, bilo osobno, bilo liječničkim potvrdama,
jer time pružaju autentičnu podršku njegovu radu i bude nadu
u onima koji su je izgubili. Tom je prilikom i objasnio kako mu
prilikom zajedničke molitve spontano dolaze misli o bolestima
pojedinih pacijenata koje, kako tvrdi, Bog trenutno liječi. Ova
iscjeljenja on slikovito tumači kao da Bog silazi u čovjekovo
srce i tako ga ozdravljuje.
U
pogledu fenomena koji se vezuju uza nj, treba spomenuti da je
u povijesti kršćanstva i Katoličke Crkve zabilježen velik
broj nadnaravnih pojava poput levitacije ili lebdenja u prostoru,
telekineze ili nefizičkog pomicanja predmeta, telepatije ili
misaonog komuniciranja, zatim iscjeljivanja slijepih, gluhonijemih,
gubavih, molitvom i polaganjem ruku. Glede crkvenog učenja, poznato
je da Crkva pozorno prati takve pojave i svoj sud donosi nakon
dugog i strpljivog razmatranja. U slučaju svećenika Sudca već
su obavljene temeljite pretrage u rimskoj klinici Gemelli, koje
su pokazale da je riječ o psihofizički zdravoj i stabilnoj osobi,
a da je stigma u obliku križa na njegovu čelu rezultat zaista
natprirodne pojave, neobjašnjive prirodnim zakonima dostupnim
suvremenoj znanosti. U svakom slučaju, njegov boravak u Župi
sv. Jeronima bio je uistinu iscijeliteljski, obnoviteljski i dar
Duha. Prenapučena Crkva, gužve na Princeton Aveniji, ostanak
u Crkvi do poslije ponoći te iskrena zainteresiranost ljudi za
dublje upoznavanje Boga Isusa Krista, dokazuje kako je ovaj izvanredni
događaj i taj izvanredni čovjek bio uistinu dar.
Nakon
dvije godine, vlč. Zlatko Sudac je održao još jedan seminar
u ovoj Župi, u veljači 2001, te slavio nedjeljnu sv. Misu. Seminar je bio jako
dobro posjećen. Njegov govor o Kristu, Ljubavi, obitelji, sakramentima,
svećeništvu, bolesti, Zlu, itd. ostavio je na slušateljima
trajni usklik radosti. Govor o sakramentima, posebice o braku
i svećeništvu bio je iznad svega jako nadahnut te mnogima
natjerao suze na oči, osvježio sjećanja, te povratio snagu.
Osim ove hrvatske župe, on je održao seminar u organizaciji
“Medjugorje Magazina” u južnom predjelu Chicaga, u dvorani
koja je primila više od dvije tisuće ljudi. Potražnja je bila
jako velika a zbog ograničenosti prostora tisuće ljudi su morale
ostati uskraćene ovog predivnog događaja. Organizacija je bila
vrlo uspješna, od prijenosa na velikom televizijskom ekranu do
pozornosti slušatelja koja je graničila s mističnim iskustvom.
Vlč. Zlatko je govorio jednostavnim, a velikim riječima. Njegove
teme govora doticale su sve uzraste, sve nazočne, sve znatiželjne
koji postadoše vjernici i sve one kojima je život dobio novi
smisao. Posebice je bio zamjetan veliki broj mladih koji su došli
na seminare, a koji nakon seminara traže susrete, molitvu, klanjanje,
produžetak iskustva koji ih je dotakao. Nazočna bijaše Amerika
u malom. Tako ljudi stigoše iz Californije, Floride, New Yorka,
New Jerseya, Kansasa, Ohioa, Wisconsina, Michigana, te čak iz
Kanade, Filipina i Australije. Ljudi svih rasa, nacija i jezika
našli su se okupljeni snagom Kristove poruke koja vrijedi za
sve i dotiče sve. Lijepi broj svećenika također je sudjelovao
na seminarima. Sve ove seminare na engleski jezik divno je prevodila
gospođica Ana Vučić.
U
vrijeme ovog boravka, s njim smo imali interview za Hrvatski katolički
radio “Glas hrvatske župe sv. Jeronima”. Ovdje donosimo taj
razgovor iz veljače 2001.
Fra Jozo
Grbeš: Štovani slušatelji, radostan sam da jutros ove
subote u našem studiju, našeg hrvatskog katoličkog radija Glasa
hrvatske Župe svetog Jeronima iz Chicaga, mogu pozdraviti velečasnog
Sudca iz domovine. Velečasni Zlatko, dobro došli.
Vlč. Zlatko
Sudac: Još bolje vas našao. Hvaljen Isus i Marija i srdačan
pozdrav svima.
Fra
Grbeš: Hvala lijepa. Evo, odmah na početku našeg razgovora,
kaži nam nešto o sebi. Ja znam da ljudi znaju puno, znaju dosta,
možda znaju jako malo… Čuli su, vidjeli su te ovdje kod nas.
Evo, kaži nam nešto o sebi.
Zlatko
Sudac: Pa, moje je ime Zlatko Sudac. Star sam točno 30 godina,
rođen sam 24. 1. 1971. godine. Svećenik sam krčke biskupije,
rođen sam u Rijeci, a moji roditelji žive, i jedno vrijeme sam
živio i ja, u Vrbniku. Doživljavam to malo mjesto kao svoju
rodnu župu. Moja biskupija je relativno mala, sastoji se od 4
otoka. Školovanje sam završio u Krku, zatim nastavio rad u Vrbniku
kao strojarski tehničar, a onda sam uz rad upisao teologiju u
Rijeci, filozofiju i psihologiju, krenuo za svećenika. To je
bio jedan prijelomni trenutak u mome životu i studij teologije,
dogmatike i prava završio sam u Zagrebu, gdje sam i diplomirao.
Svećenik sam evo već skoro punu treću godinu.
Poziv Isusa
Krista u moj život bio je jedan od najjačih zahvata. Nije to
došlo preko noći. Uz dugo razmišljanja i molitve jednostavno
sam prekinuo sa starim životom i krenuo da se odazovem tom porivu
u svom srcu. Moja silna potreba za traženjem istine, za ljubavlju,
za slobodom, sve sam to našao objedinjeno u jednoj osobi, u osobi
Isusa Krista. Ne bih svoj život mijenjao ni za jedan drugi. I
što se više čovjek stapa s Bogom, to više postaje sličniji
Bogu i tu vidim svu snagu i svu puninu svećeništva i ljudskog
života općenito. Sada radim i živim na Malom Lošinju, to je
jedan otok, u malom mjestu Ćunskom, gdje imamo kuću za duhovne
obnove naše krčke biskupije. Intenzivno radim s ljudima, sa
grupama, sa mladima, sa mladima koji su u drozi, sa bračnim parovima,
sa molitvenim zajednicama, raznim skupinama ljudi iz raznih župa
naše biskupije. Održavam seminare uz dopuštenje svoga oca biskupa.
Učio sam jezike, tako da sam i bio ovdje u Chicagu na učenju
engleskog jezika. Tako sam isto učio i talijanski jezik u Italiji
i boravio sam tamo 3 puta, u 3 navrata po jedno mjesec i pol,
dva.
Stigmata
Fenomeni koji
su se dogodili u mom životu su jednostavno moje svećeništvo
i moj put usmjerili ka nečemu što će samo dragi Bog pokazati
jednog dana. To je napravilo skroz jedan drugačiji pogled na
moj život i na moje svećeništvo. Križ je došao neposredno
nakon beatifikacije Padra Pija.
Fra
Grbeš: To je bilo kada?
Zlatko
Sudac: To je bilo u 5. mjesecu 1999., kada sam ja još bio
kapelan u Novalji. A stigme sam dobio prošle godine na blagdan
sv. Franje u Lugano di Cuomo, u Lombardiji, u Italiji.
Velečasni
Zlatko Sudac
Fra
Grbeš: Pa mnogi ljudi će vjerojatno misliti da je to
Fatheru Sudcu došlo odjednom, da se to dogodilo ovako ili onako.
To je posljedica jednog života, jednog zajedništva s Bogom.
Kako bi to opisao?
Zlatko
Sudac: Isus Krist je dao najljepšu usporedbu koju je mogao
dati, a to je da je on trs, a da smo mi loze. A loza i trs su
jedna te ista biljka. A što je više mladica, tj. loza na trsu
spojena sa trsom, to će bolje kroz nju teći sokovi, životni
sokovi toga trsa. Grožđe ne raste na trsu, nego na mladicama.
Dakle, plodovi koji rastu na našim životima su božji plodovi.
I što je čovjek više u Bogu, to će njegov život i sve što
život rađa biti božji plod i božji rod. Tu vidim jedan veliki
misterij, da je čovjek uistinu pobožanstvenjen osobom Isusa
Krista. Čovjek više nije isti pojavkom Isusa Krista i njegovim
dolaskom na ovaj svijet. Njegovo uskrsnuće je zauvijek, za svu
vječnost upečatilo sudbinu ljudske egzistencije. Biti u Bogu
znači živjeti, maknuti se od Boga znači umrijeti.
Fra
Grbeš: Kaži mi, naša hrvatska javnost vjerojatno i ne
zna o ovim stigmama, kao što kažeš, koje su se dogodile 4.
listopada prošle godine. Da li si ti u sebi osjećao da bi se
to moglo dogoditi nakon svega što se događalo s križem, nakon
pojave križa?
Zlatko
Sudac: Ne, niti sam mogao predvidjeti nešto takvo kao što
je križ, niti sam razmišljao o tome da bi možda moglo ići
dalje, da dragi Bog neće stati samo na tome. I ne znam da li
je stao i ne znam kamo sve ovo vodi još dalje. Ja se jednostavno
prepuštam. Prepuštam se i vodstvu crkvenih poglavara, pogotovo
svog biskupa, jer sam duboko uvjeren da ako dragi Bog želi nešto
od mene, neće nikada to učiniti mimo crkvenih vlasti, dakle
mimo moga biskupa, koga jako cijenim i znam da su poslušnost
i kreposti koje čovjek izgrađuje život, to je ono na što Crkva
gleda i ono što Bog smatra važnim. Svi ostali fenomeni i darovi
su kao nus-produkt jednog poslušnog, predanog, radosnog, življenja
u ljubavi s Bogom i s ljudima. To je ono što je važno za život.
Fra
Jozo: Kaži mi u tom kontekstu očito da tu postoji snaga
znakova ili snaga datuma, da ne kažem. Križ si dobio neposredno
nakon beatifikacije Padra Pija, a stigme na blagdan sv. Franje.
Dakle, riječ je o dvojici ljudi koji su bili izuzetno povezani
s Kristom. Kako bi to protumačio?
Zlatko
Sudac: Onako kao što sam i rekao malo prije, ja se molim
i tim svecima i molim se mnogim drugim svecima. Ne znam, to je
za mene misterij, ja u to ne ulazim, niti se osjećam dostojnim
uspoređivati se sa takvim velikanima duha. Ja sam čovjek koji
još treba puno učiti o životu i imam osjećaj da živim još
tri ovakva života, ne bih naučio sve ono što se o životu može
naučiti. Jednostavno želim biti otvoren. I što znači biti
svet? A što je svetost? Ti su ljudi bili ljudi od krvi i mesa.
Oni su živjeli u našoj sredini. Ti su ljudi bili rođeni od
jedne majke i jednog oca. Bili su tu na zemlji. Nije im bila strana
ni ljudska slabost, ni grešnost, ni bol, ni tuga, ni radost,
ni sreća. Prolazili su apsolutno sve što i svaki drugi čovjek.
Možda mi kršćani previše doživljavamo svetost kao neki nedostižan
cilj, a Isus sam kaže: “Vi ste sveti. Vi ste kraljevstvo, svećenstvo,
sveti puk, narod izabran”. Imamo jednog oca, jedna smo obitelj,
imamo jednu majku. Treba se izdići, uistinu izdići iznad stvarnosti
ovoga života i pogledati kroz nju u dubinu postojanja ljudske
egzistencije, u misterij rađanja i umiranja. Život je kao rijeka
koja se mijenja i na tom putu mijenjanja pozvani smo da se preobrazujemo
u Krista i da budemo sveti. Svetost je najljepši, najradosniji
poziv svakom čovjeku, a pogotovo kršćaninu.
Fra
Grbeš: Da zaključimo taj dio o fenomenima. Mnogim
ljudima si ti ostao zapamćen po novinama, televiziji, po tome
što nosiš bijelo stalno, većinom si u bijelome. Zašto?
Zlatko
Sudac: Pa ovako, moji službeni nastupi, ako nije to alba
koja je inače liturgijski bijela boja, ja nosim crno. Po onome
što mi je moj biskup rekao zadnje, jest da trebam nositi kolar,
svećeničku oznaku na sebi i crninu. Ja se toga strogo pridržavam
kada su to službeni nastupi. Seminari koje sam vodio u našoj
župi, vodio sam ih u albi. Dakle, zato jer je to jedan crkveni
prostor i tako je bilo puno praktičnije i odmah nakon toga imali
smo liturgiju i Presveto je izloženo, a svećenik kad izlaže
Presveto poželjno je i red je da bude obučen u liturgijsko ruho.
To je liturgijsko ruho bijele boje. Ono što ja oblačim u svom
privatnom životu to je moja privatna stvar. Ja uživam u svijetloj
boji, u bijeloj boji, u čistoći. Ta boja mi je jednostavno prirasla
srcu. I kao dijete oblačili su me u bijelu boju. Može to netko
gledati kao čudno, ali meni je to lijepo. Odgovara mi bijela
boja.
O Kristu
i ljubavi
Fra
Grbeš: Sjajno. Idemo korak dalje. Kaži nam nešto o Kristu.
Kako doživljavaš Krista, Tvoj odnos s njim? Kako bi govorio
o Kristu?
Zlatko
Sudac: Pa Krist je nešto najljepše što se može dogoditi
svakom čovjeku. Kažem može dogoditi, ako se Krist dogodio,
pa ću reći Krist je nešto najljepše što se dogodilo čovječanstvu
i čovjeku. Nisu svi ljudi prihvatili Krista, ali prihvatili oni
Krista ili ne, Krist je snažno utjecao na osobu čovjeka. Ne
znam što bih govorio o njemu. Toliko nadilazi njegova osoba i
pojava, ono što je učinio za nas kroz povijest…. On je stvarna
osoba. Događaji vezani uz Isusa su stvarni, on je uistinu povijesna
osoba. Pa on je jedini koji je probio misterij života i smrti
i vratio se. On je jedini koji nam je rekao kako treba živjeti.
Rekao je apsolutno sve. Ne treba o Kristu umovati, nego ga uzeti
srcem, živjeti ga. Njegove riječi su jasne, njegova poruka je
kristalno jasna. Tu ne treba filozofirati, tu ne treba umovati,
treba jednostavno živjeti. O Kristu se ne može govoriti, Krista
se živi. Kao što se ni o životu ne može govoriti, život se
živi. Ljubav se ljubi. Tako je i Bog, Bog je duboko u nama i
mi smo dio njega, možemo ga samo disati, živjeti, micati se
u njemu. Kao što kaže sveti Pavao: “U Kristu uistinu mičemo
se, živimo i jesmo.”, i tako je.
Vlc.
Zlatko Sudac drži propovijed u Crkvi Sv. Jeronima
Fra
Grbeš: Velika tema svih tvojih seminara je govor o ljubavi
i o toj ljubavi ti govoriš svim svojim bićem, bilo da govoriš
o ljudima, bilo o tvom odnosu prema Bogu, ili bilo kojem drugom
kontekstu.
Zlatko
Sudac: Govorim o ljubavi zato jer sam se uvjerio da ljudi
zapravo ne znaju što je stvarna ljubav. Usuđujem se tako govoriti.
Netko mi može reći: “Pa ti imaš tek 30 godina, što misliš
da si ti upoznao što je stvarna ljubav?”. I s pravom ću prihvatiti
svaku takvu kritiku. Ne, nisam ni ja upoznao što je stvarna ljubav,
niti ćemo za života do kraja ikada upoznati, jer je ljubav Bog
i njega se upoznaje čitav život. U Boga se jednostavno ponire
i raste u nedogled. To je to stanje vječnosti, trenutka bez kraja.
Ljubav je najosnovnija pokretačka snaga i stvarna energija u
našim srcima i to nije nešto apstraktno. Ja sam rekao pojam
"energija", ali to je osoba Isusa Krista, to nije ideja,
to je stvarna osoba, božanska osoba. Istinski ljubiti možemo
ljubiti samo kroz njega. On je predfilter kroz koji mi ljubimo.
Ljubiti bez Boga znači biti rob, biti rob požude, strasti i
onda to nazivati ljubavlju. Čovjek koji ljubi kroz Boga taj je
apsolutno otvoren za žrtvu, za umiranje, za predanje, za nestajanje
da bi ljubav rasla.
Fra
Grbeš: I potpuno slobodan…
Zlatko
Sudac: Apsolutno! Sloboda se rađa isključivo u ljubavi.
Fra
Grbeš: U tom kontekstu govora o ljubavi i govora o Kristu
svakako trebamo spomenuti onaj govor o svećeništvu. Što to
tebi znači?
Zlatko
Sudac: Svećenik bi trebao biti čovjek ljubavi, tj. čovjek
koji istinski nosi Krista drugim ljudima. Isus treba naše ruke
i naše tijelo i naš glas i naše noge, on nas jednostavno treba.
Jasno je dao poruke svećenicima što im je činiti. Nije rekao
"Idite i gradite bazilike i crkve". Nije rekao "Idite
i održavajte karitativne ustanove i bolnice". Apostoli su
rekli "Nađimo nekoliko muževa na dobrom glasu, pa neka
se oni bave tim stvarima. Jer to su potrebne i dobre stvari, a
mi se posvetimo onome to je prvotna zadaća svećenika apostola,
navještaj riječi božje, radosne riječi spasenja, Kristova
života i uskrsnuća". Krstiti u ime Isusa Krista, dijeliti
sakramente, liječiti bolesne, oslobađati ih od zla. Ništa više
od toga nije Isus spomenuo da bi trebali raditi do li to. I ako
ima koji važniji posao, pogotovo za svećenika, onda su to sakramenti.
Ne smije zapustiti sakramente ni jedan svećenik na uštrb nekakvih
socijalnih i ekonomskih programa i struktura u svojoj župi. To
je posao laika i drugih ljudi. On neka se posveti navještaju
riječi i služenju Bogu. Biti svećenik i tako doživljavati
svećeništvo je jako teško i zahtjevno, a pogotovo u naše moderno
sekularizirano, materijalizirano vrijeme. Ali ujedno ovo vrijeme,
ako za ičim vapi, onda to vapi za ljudima svećenicima koji će
biti probuđeni Duhom svetim i raditi za Boga svim srcem svojim.
Tako shvaćeno svećeništvo je ono što mene drži u svećeništvu,
i jedino to. Ne da budem umjetnik, ni glazbenik. Umoran sam kada
gledam na etikete koje se priljepljulju na svećenike, svećenik
s naljepnicom - svećenik-glazbenik, svećenik-znanstvenik, svećenik-filozof,
svećenik-liječnik, svećenik-umjetnik. Da sam htio biti umjetnik,
iako volim slikarstvo, ne bih bio svećenik, bio bih umjetnik.
Moje slikanje je moj odmor, moj hobi. To nije moje životno opredjeljenje.
Ja želim biti s Bogom, ja želim biti svećenik.
Fra
Grbeš: Nažalost, često puta ljudi u životu zamijene
te glavne i sporedne stvari. Pomiješaju što bi trebali učiniti,
a što živjeti. Puno ljudi koji slušaju ovaj naš program naravno
su bračni parovi, muževi i žene. Mnogi od njih žive lijepo,
žive dobro, žive u ljubavi, a mnogi od njih žive, da ne kažem
u paklu. Kako bi im rekao nešto o braku?
Zlatko
Sudac: Brak je kompleksna stvarnost i govoriti o braku je
za jednog svećenika zahtjevno zato jer on ne živi u braku. Ja
mogu govoriti samo ono što živim i ja mogu govoriti samo iz
svog iskustva. Ja nemam ženu i djecu i ni jedno moje dijete nije
bolesno, niti se borim za egzistenciju da nahranim svoju djecu,
da ih školujem, niti znam kako je to biti u braku. Mogu govoriti
samo iz iskustva svoje obitelji, iz iskustva stotine bračnih
drugova koji su mi došli na savjet ili su se ispovijedali kod
mene ili su otvorili svoju dušu. Brak je veličanstven ako su
ljudi veličanstveni u srcu. Brak je prekrasna, ne bih rekao "institucija"
kako neki nazivaju, nego prekrasna zajednica ljubavi onih ljudi
koji se istinski vole, ali onih ljudi koji su shvatili što je
stvarna ljubav, da je to potpuna žrtva za drugoga, potpuno predanje
drugome. Danas mnogi brak doživljavaju kao "Idem riješiti
svoj status ili svoje životne probleme". Ulaze u brak radi
sebe, a ne radi osobe koju vole, iako misle da ju vole. Jer da
ju tako stvarno vole, zbog čega se rastaju, neki čak za par
mjeseci, par godina? Zbog čega? Dakle, rastaju se jer nisu naučili
najosnovniju životnu pouku, da ljubav nije samo lijepo i da je
veličina lijepoga u predanju sebe drugome. Kada meni kao mužu,
da imam ženu, treba biti stalo samo do nje, do njezina dobra,
do njezine sreće i jednako tako njoj samo do muževe sreće i
do muževog dobra. Takva jedna zajednica živi trajno. No, ne
u nebu, jer tko je dostojan neba i kraljevstva božjega niti se
ženi, niti se udava, nego je kao anđeo sličan, kaže sveto
Pismo. Tamo smo svi jedno u Bogu koji je jedan. Zato, ne može
se brak živjeti bez Boga. Ne može se ljubiti bez Boga. Ne može
se odgajati djecu bez Boga.
Moja poruka
svim bračnim drugovima bila bi da više vremena posvete sebi
i svojoj djeci, da budu iskreni jedno prema drugome, da ne skrivaju
apsolutno ništa, da budu kao otvorena knjiga na stolu. Neka se
žrtvuju za svoga bračnog druga, neka ga usrećuju malim stvarima
kroz život, neka njeguju svoju ljubav koja treba trajati cijeli
život. Neka jednostavno budu normalni radosni ljudi. Uza sve
životne probleme i brige, brak je jednak pred Božjim očima
ima kao i bilo koji drugi poziv, npr. kao svećeništvo. Brak
je svet i veličanstven.
O odgoju
djece
Fra
Grbeš: Dragi Zlatko, jedan od velikih problema
današnjeg društva u domovini i kod nas ovdje u Americi je odgoj
djece. Mnogi od njih su otišli u droge, mnogi od njih su otišli
u krivo razumijevanje seksa. Mnogi od njih su otišli u sve one
nastranosti ljudskog bića. Kako danas odgajati djecu, kako danas
imati zdravu obitelj? Kako danas biti sretan u tome?
Zlatko
Sudac: Postoje više krivih shvaćanja kod odgoja djece. Interesantno
je, kada sam razgovarao s roditeljima čija su djeca u drogi,
kako je teško bilo prihvatiti tu činjenicu samim roditeljima.
Oni jednostavno žele opravdavati svoje dijete, drugim riječima
oni su uvelike krivi što je njihovo dijete i dalje u drogi. Tek
kada dođe kraj, tek kada je stvarno očigledno da se to dijete
razbolilo od droge ili da je na rubu ludila, onda će roditelji
prihvatiti ili zatražiti pomoć, ali tada uglavnom bude kasno.
Što hoću reći? Zašto to spominjem? To je u jednom velikom
postotku slučajeva upravo tako. To je jedna kriva ljubav u odgoju,
jedno krivo shvaćanje odgajanja djece. Ne mogu dijete odgojiti
tako što mu apsolutno sve pružam i onda ga još štitim u njegovim
pogreškama. Prava ljubav odgaja, a odgoj je bolan i odgoj nije
uvijek jednostavan, pogotovo ne u vremenu u kome živimo. Roditelji
bi jednostavno trebali shvatiti da im njihovo dijete neće odgajati
ni država, ni Crkva, ni jedna druga struktura, nego obitelj.
Ako se djeca odgajaju u obitelji koja je prožeta ljubavlju, razumijevanjem,
slobodom, ali i odgovornošću, ta djeca se zdravo odgajaju. Odgoj
je jako bitan faktor danas u društvu, jako bitan.
Ljudi koji
dolaze na vlast, ljudi koji dolaze u bilo koje strukture društva
dolaze iz obitelji. Obitelj rađa čovjeka novog vremena i nije
svejedno kakav će čovjek izaći iz obitelji. A obitelj je danas
najugroženija struktura u društvu, najugroženija. Napadaju
je i izjedaju sa svih strana. Odgajati djecu je jako, jako teško,
jako, jako teško. Zato jer je to jedan zakon većine, kamo svi
tamo i moje dijete. I djeca će reći roditeljima “Svi imaju,
to moram imati i ja”. Ili: “Svi idu tamo, moram ići i ja”.
I ako ja ne idem u noćne klubove i diskače, a zna se da se tamo
‘dila’ droga, bar govorim o primjeru Hrvatske. Roditelj će
imati osjećaj da svome djetetu uskraćuje nekakvu sreću ili
nešto što je po njegovoj slobodi ili nešto što bi on stvarno
trebao i onda će reći i opravdati to na sto i jedan način,
kako ga treba pustiti, kako se dijete treba odgajati za ovaj svijet…
I čine to roditelji bez da istinski ragovaraju sa svojom djecom,
da im istinski govore o problemima i onome što se stvarno tamo
može dogoditi. Ja sam na simpozijima za drogu govorio roditeljima
otvoreno: “Zašto se vi kao roditelji ne organizirate, pa ne
odete svaki put, svaki vikend neka ode jedan bračni par ili otac
ili majka u taj disko?” Odi tamo. Budite roditelji prisutni
tamo gdje su vam djeca, pa vidite malo. Ne možeš znati dok ne
vidiš, odi na lice mjesta. I kada bi tako bilo, ne bi bilo toliko
droge po diskačima. Imam osjećaj da netko sustavno želi uništavati
hrvatsku mladež. Zašto? Droga je bijeg od života i nije samo
droga pitanje. Pitanje je morala, pitanje predbračnih odnosa,
alkohola... Jedan mladić ili djevojka od 16, 17, 18 godina, koja
dolazi kući u 3, 4, 5 sati ujutro, ona nije sposobna za normalan
život. Ona nije sposobna za obaveze drugoga dana. I jedan mladić
od 16, 17, 18 godina ima svoje dužnosti. On ima školu, on ima
svoje obaveze. Tako odgajati djecu je vrlo nerazborito.
Velečasni
Sudac na seminaru u Chicagu
Ako
želimo odgajati mlade za budućnost, govorim o mladima u našoj
Domovini, ako ih želimo odgajati za jedan požrtvovni rad, da
svojim rukama zarađuju svoj kruh, da budu slobodni ali odgovorni
za to što čine, onda ti je ovakav odgoj jako opasan. Jer budućnost
Hrvatske, budućnost čovječanstva i svijeta stoji na djeci,
na mladosti, a mladi su produkt društva. I zato ako su nam mladi
u drogi, onda ti je nešto u društvu bolesno. Jer taj mladi čovjek
kupuje drogu od odrasla čovjeka. Odrasli imaju ogroman negativan
utjecaj na mladog čovjeka, a mlado srce je otvoreno za život
i ono traži. I ono što mu se ponudi, to će uzeti i probati.
Zato roditelji budite oprezni prema svojoj djeci, jako oprezni.
Nemojte ih ljubiti posesivno. Vi ste lukovi, oni su strijele,
a strijelac je dragi Bog. I napnut će vaš luk i opaliti strijelu
u daljinu, u budućnost. Neka vaša djeca slobodno polete. Ljubite
ih slobodno, ali od njih tražite odgovornost. Zahtijevajte od
njih odgovornost, jer je život kompleksna stvarnost i pokažite
im svojim primjerom kako se živi. Vraćam se, vraćam se na onu
glavnu temu, a to je Bog. Nećete ih moći odgojiti bez vjere
i bez Boga.
Fra
Grbeš:
Da, nažalost danas se često događa da roditelji i odu na Misu,
dakle brinu se za svoju duhovnost, a djeca ostaju doma. Ili pak
djeci to ostavljaju na nekakvu slobodnu volju. Dakle, njihov primjer
je tu upitan.
Zlatko
Sudac:
Sad
si povukao jedno vrlo interesantno pitanje. Ne može se neka žena
brinuti za svoju duhovnost, a doma zapostavljati muža i djecu,
jer to onda nije duhovnost. To je blasfemija duha, ako mogu tako
reći. Ne može roditelj tražiti neki svoj komoditet na uštrb
svoga djeteta. Ako si pozvan da budeš otac ili si pozvana da
budeš majka, onda ti se tvoja duhovnost ispoljava i živi isključivo
kroz tvoju obitelj, kroz tvog muža, kroz tvoju djecu. Dakle,
ne zapostavljaj svoju obitelj na uštrb Boga tobože i na uštrb
molitve i duhovnosti. Jer to je surogat života i molitve i duha,
a ne stvarno ono što Bog od tebe traži.
Fra
Grbeš:
Točno, ali često puta ljudi imaju ispriku, recimo ako idu jednom
tjedno nedjeljom na Misu i onda ih pitate gdje su im djeca. On
kaže: "Ma nije se mogao ustati, nije ovo, nije ono",
pa "Ja ne mogu više s njim kontrolirati", itd.
Zlatko
Sudac: Ako jedan roditelj kaže za svoje dijete koje još
nije punoljetno, da ne može s njime kontrolirati, onda neka se
zapita zaista je li je to alarmantno stanje. Ako jedan roditelj
ne može kontrolirati svoje dijete, ne znam što se to stvarno
može dogoditi, a da ja ne mogu svoje dijete kontrolirati. On
živi pod tvojim krovom i pod tvojim kruhom i dok je pod tvojim
krovom slušat će pravila koja ćeš mu ti dati. Ako si odgovoran
roditelj i ako ti je srce ispunjeno Bogom koji ljubi, pa ćeš
znati u ljubavi i strogo, ali u ljubavi odgojiti svoje dijete
za ovaj život. Nemojte ga previše maziti, jer će ga život
udariti čim izađe na ulicu. Odgajajte ga otvorenih i budnih
očiju, u mudrosti, jer je svijet pokvaren i nisu svi ljudi dobri.
Ima vrlo zlih ljudi koji će iskoristiti vašu djecu. Zato ih
odgajajte za ovaj život i za ovaj svijet koji nije iluzija, nije
bajka, nego je borba za opstanak, u mnogo slučajeva borba za
opstanak.
Liječenje
bolesnih
Fra
Grbeš:
Dio tvoga svećeništva, Zlatko, dio tvoje misije je i dar liječenja
kojeg Bog po tebi čini. Danas, u naše vrijeme to je izuzetno
zanimljiva tema, vjerujem bila je uvijek. Dar liječenja! Što
bi nam o toj temi rekao? Ima oko nas puno ljudi bolesnih. Ne samo
fizički, duhom bolesnih, mentalno, ljudi koji traže zdravlje,
ljudi koji vapiju Bogu za to, koji su nesretni zbog toga.
Zlatko
Sudac: Kad govorim o bolesti, onda ti želim reći da je to
jedan jako, jako širok pojam. Najgora bolest je bolest duha,
potpuni otpad od Boga, nevjera, mržnja, zlo koje se nakalemi
ili nalijepi na ljudsko srce i na njegov duh, na njegovo biće.
Čovjek koji je strašno nervozan, napet, koji želi činiti nekome
zlo, pa takav čovjek ne može ni tjelesno biti zdrav, a kamo
li mentalno. Dakle, sva bolest dolazi iz srca. Svo dobro dolazi
iz srca. Kad je srce i duh čovječji zdrav, onda ti je čovjek
zdrav, pa makar on jednog dana i dobio karcinom, ali on je zdrav.
Ljudi moraju tako gledati na stvarnost bolesti i na stvarnost
zdravlja. Jer što je u biti bolest i što je u biti zdravlje?
Vidio sam tisuće ljudi koji umiru od neizlječivih bolesti, a
sjaje jednom srećom, jednim zadovoljstvom i predanjem života
Bogu. Dok sam vidio potpuno zdrave ljude koji su nesretni, nezadovoljni,
stalno nešto prigovaraju, bez motivacije, ne živi im se. Onda
mi je draže biti bolestan i umirati, a imati srce otvoreno za
Boga i osjećati onako kako se osjećaju ljudi takvog stanja,
nego biti tobože u tijelu zdrav, a zapravo duhovno mrtav. To
je jedan pogled na bolesti koji je stvarno gledanje bolesti. No,
ono što ljudi gledaju kod bolesti je npr. bolest tijela ili uma
i tu mogu reći da je bolest karcinoma danas, ja mislim u takvom
postotku da je uvelike nadmašila bolest AIDS-a ili nekih drugih
bolesti koje su previše razglašene. Karcinom je gotovo svugdje,
svaki drugi je nositelj, a svaki treći obolijeva od njega. To
je vrlo neobično u naše vrijeme. Valjda je to zbog zagađenja,
zbog načina života, zbog ne znam čega, neka govore medicinari
o tome. Uglavnom susrećem ljude koji su bolesni od takvih bolesti.
Čak kažu "Ja imam takvu bolest, liječnici misle da je
karcinom, a ne zna se što je". I nema lijeka.
Mentalna
bolest današnjeg doba je bolest depresije, depresije koja započinje
s jednim osjećajem da te nitko ne voli i da nisi koristan, jednim
gubitkom želje za životom. To je zaista umna psihološka bolest
modernog vremena. Radim s bolesnicima, da. I volim raditi s ljudima
koji su bolesni. Ono prvo što njima treba jest da ih netko zaista
čuje, da posluša njihovu muku, da naiđu na nekoga tko će im
biti u toj boli malo blizak. Inzistiram na ispovijedi, na sakramentima
bolesničkog pomazanja. I ja volim reći, nikada ne liječim ja,
nego liječi Isus Krist i to je istina. On liječi kroz mene,
on je taj koji liječi. Liječi po sakramentima koje je dao Crkvi
i liječi po karizmama, kao karizma ili dar liječenja koje je
dao opet svojoj Crkvi. Darovi su različiti, ali darovatelj je
jedan, a to je Isus Krist. Ono što bih poručio svim svećenicima,
svim ljudima koji vjeruju i koji ljube, pročitajte sveto Pismo,
pa ćete vidjeti da Isus kaže: "Polažite ruke jedni na
druge i bit će vam dobro". Što znači položiti ruku na
jednog čovjeka? To znači ljubiti ga, fizički kontakt se ne
događa bez ljubavi, a jedino ljubav može liječiti, jer je jedino
ljubav Bog, a on liječi. Prigrli svoga bolesnika, izliječit
ćeš ga. Moli nad njim u dubokoj vjeri i bit će ti. "I
što god zatražite od moga oca dat će vam. Jer ja idem k ocu
i molit ću za vas", kaže Isus Krist, "da vam bude
ono što ste molili". Vjeruj, ljubi i čini ono što ti je
Isus rekao. Tako treba gledati na bolest. A pogotovo svećenici
dužni su tako gledati i tako živjeti.
O
Sotoni i zlu
Fra
Grbeš:
Idemo jedan korak dalje. U današnjem svijetu ima puno zla, puno
zla oko nas, puno zla u ljudima. Ljudi danas nažalost ne vjeruju
u stvarnost zla, ne vjeruju u postojanje sotone. Ne vjeruju u
moć sotone. Kaži nam nešto o tim stvarnostima zloga. Vjerujem
da imaš puno iskustava u susretima s ljudima. Kaži nam nešto
o zlu, o zlome.
Zlatko
Sudac: Ja volim reći da postoje samo dvije stvari na ovome
svijetu, samo dvije istine, a to je ljubav i strah. I gotovo ne
postoji ni jedno dobro koje se ne može opisati pod pojmom ljubavi
i niti jedno zlo koje se ne može opisati pojmom straha. To su
dva polariteta, dvije krajnosti i dvije stvarnosti. Postoje dva
gledanja na zlo, i jedno i drugo gledanje je krivo. Jedni prenaglašavaju
zlo, pa ga gledaju u svemu. Gledaju sotonu apsolutno u svemu i
oni ga se boje i o njemu govore. I plaše druge ljude, dakle siju
strah. Drugim riječima, oni su menadžeri sotonini, iako tobože
protiv njega. Ne volim slušati takve kršćane koji na život
gledaju kroz staklo sotoninih očiju. Druga krajnost su oni koji
niječu postojanje sotone, koji niječu postojanje sotone kao
palog anđela. To je pak druga krajnost. Jer sotona ili želi
da se o njemu govori, da ga se boji ili želi da svi misle kako
njega nema, pa će on slobodno djelovati. I to nas dovodi do stanja
u kome danas živimo, da je teško naći egzorcistu, da je teško
naći svećenika koji će uistinu pomagati ljudima koji su zaposjednuti
ili opsjednuti sa zlim.
Normalno
gledanje je biblijsko gledanje, evanđeosko gledanje. Pogledajte
koliko posto izvještaja o Isusovom životu govore upravo o tome
gdje on istjeruje zlo iz nekog čovjeka, gdje on govori o zlu
i sotoni. Reći da sotona ne postoji, to znači biti heretik i
ne može mi ni jedan teolog, ni jedan doktor znanosti, pa može
on biti ne znam koliko školovan, kad mi kaže da zlo ne postoji,
on je za mene neznalica. Taj čovjek još nije u životu naučio
ništa, jer je glavu zabio u knjige i nije mu došao čovjek koji
ima takve probleme. I kada mu dođe, onda ih šalje psihijatrima.
Ja neću reći da ne postoje psihičke bolesti, ali sam duboko
uvjeren i iz iskustva govorim da su mnoge psihičke bolesti i
mnoge tjelesne bolesti posljedica demonologije. Bolest duha ili
bolest zla ili utjecaj zla na dušu i na čovjeka.
Zlo
je stvarnost, ali ono što je važno i kako trebamo gledati na
zlo, jest da je sotona nemoćan napakostiti bez Božjeg dopuštenja.
Zapravo, ne može nam sotona niti napakostiti, ako je naše srce
u Bogu. Ako mi živimo Boga, on se nas boji. Sotona se boji čovjeka
koji je vjernik. Vrag bježi od čovjeka koji ljubi, koji je u
miru. Jer crno i bijelo ne idu skupa, svijetlo i tama ne idu zajedno.
Ako si ti Bogom ispunjen, ti svijetliš. Kako može tama u tvoju
svijetlu dušu? Nikako! I ti si pozvan da nosiš svijetlo, kaže
Isus Krist. I ti si pozvan da to činiš, da se moliš za ljude.
Egzorcizam smiju činiti samo svećenici uz dopuštenje crkvenih
vlasti. I to svećenici koji su moralni, koji uistinu žive ukorijenjeni
u osobi Isusa Krista i koji su svijesni svojih zadaća i poslanja.
Fra
Grbeš:
Kakve su najčešće manifestacije zloga u životu ljudi?
Zlatko
Sudac: Najčešća manifestacija zla je laž, gluma… U svim
strukturama društva, gluma i laž je nešto što je postalo normalno
i čak se to propagira kao jedan način na koji mi zajedno možemo
živjeti i komunicirati. Pa zato i upadamo u takve probleme. Zato
i je Hrvatska u takvim problemima. Svi svakome lažu, glume. Gledaš
im u oči, u lice i vidiš da ti laže. A zna se tko je otac laži.
Laž, zatim kojekakve nastranosti, proglašavanje normalnim ono
što je nenormalno, političke manipulacije, ideološke manipulacije.
Pogledajte koliko zla može jedna ideologija kao komunizam učiniti.
To je sotonsko trovanje čovjeka. Tu ja vidim najveću opasnost.
Nije problem s nekim čovjekom koji ima nekakva zaposjednuća,
to je njegov osobni problem i on dođe i ako je svjestan da ima
taj problem, Crkva ima načina kako pomoći tom čovjeku. Ali
kada je zlo ukorijenjeno u strukturama, u ideologijama, u manipulacijama
ljudi, u medijima npr., kroz štampu, e sad treba biti mudar,
pa znati čitati među recima.
Fra
Grbeš:
Kaži mi, mene je uvijek u životu šokiralo kada bih naišao
na kršćane koji vjeruju Kristu, koji čak dolaze na mise, primaju
sakramente i onda idu, bave se magijom, idu tamo nekim babama
koje vračaju, čitaju iz dlanova, vjeruju u horoskope, bave se
tom svom negativnom, odnosno zlom stranom života. Što kažeš?
Zlatko
Sudac: Takvim ljudima je život očito dosadan, pa onda trebaju
malo zabave i razonode, koja može biti nekome vrlo kobna. A nekoga
Bog poštedi, ali može puknuti na nekoga sasvim trećeg. Jako
je opasno baviti se okultnim praksama, bilo kakvog tipa.
Fra
Grbeš: Spiritizmom?
Zlatko
Sudac: Apsolutno! Igrati se sa duhovnim stvarnostima, koje
su i negativne, vrlo je opasno za čovjeka, pogotovo za onoga
koji kaže da je kršćanin, da je vjernik. Što on kaže? Ima
Isusa Krista koji ga može izliječiti, ima sakramente Crkve,
a on odlazi i nekome plaća da ga on izliječi nekakvim varkama
, čarkama, činima, gatanjima. On drugim riječima okreće leđa
Isusu Kristu i kaže: "Ti si osoba, Ti si Bog, ja znam da
ti postojiš, ali ja ti ne vjerujem da ti mene možeš izliječiti.
Ti nemaš moć nada mnom”. Znači nada mnom ima moć netko drugi
koji će me izliječiti. A tko može biti drugi do li Bog? I takav
čovjek snosi posljedice u svom životu, on to čini svjesno.
Fra
Grbeš:
Samo još jedna kratka nota u kontekstu ovoga govora, dakle, ima
dosta ljudi koji su zaposjednuti ili neki ljudi koji su opsjednuti,
ali kako u tom kontekstu govoriti o djeci koja imaju s tim problema?
Zlatko
Sudac: Kad govorim o zaposjednuću i opsjednuću, ja nisam
toliko vrlo, vrlo stručan u tome, ja nisam završio doktorate,.
niti postoji, interesantno ne postoji u Katoličkoj crkvi škola
za egzorcistu. Ne postoji, to se uči iz prakse. Interesantna
stvar, jedan iskusni egzorcista podučava drugoga. No, ono što
se zna, opsjednuće bi bilo kada bi zlo bilo u nekom čovjeku.
Takvi primjeri su vrlo, vrlo rijetki. To je kao da tražite djetelinu
s četiri lista u snopu sijena. To je vrlo rijetko. Puno su češći
slučajevi zaposjednuća, koje se manifestira kod nekih ljudi
da jednostavno ne mogu kontrolirati neke svoje reakcije, neke
svoje čine i djela. I oni to ne žele, ali neprestano u to upadaju.
Neki zbog posljedica svog života, zbog navike u koju su ušli,
a neki jednostavno zato jer je nešto drugo utjecalo negativno
na njihov život. Npr., zaposjednuta osoba je ona koja jednostavno
ne može a da ne bludniči i ne vara svoju ženu ili muža. Po
meni je ta osoba, koja ljubi svoju ženu i tvrdi da je voli, a
ne može a da je ne prevari, po meni nešto s njom nije u redu.
Takvih primjera ima jako puno i ne samo na razini spolnosti, nego
na razini mnogih stvari i djelatnosti u ljudskom životu, nekoga
prevariti, ukrasti.
Ono
interesantno što je znanost u današnje vrijeme donijela je taj
gen, ta genetika ljudska, gdje su otkrili gen za maloljetnu delikvenciju,
čak i gen za homoseksualizam, gen za ne znam što, sve što u
nama postoji, ali pokazat će još vrijeme, ja nekako u sebi osjećam
ovo da, tko stvara gene? Ako su geni nešto što se modificira,
nije to stalno. Npr., ja tako razmišljam, svojim laičkim pogledom
na to jer nisam medicinar, niti se bavim genetikom, samo sam čitao
o tome. Da neko dijete odgaja npr. majmunica, jednog dečkića
malog i curicu. Ostali su bez roditelja i uze ih majmun da ih
odgaja. Oni bi se ponašali kao majmuni. I da to dvoje djece imaju
svoje dijete, to je već druga genarcija, i žive i dalje s majmunima,
to dijete bi bilo još bliže majmunu. Treća generacija, četvrta,
peta, što dobivamo? Imam duboko uvjerenje u sebi da duhovni način
života, duhovno ispoljavanje, atmosfera, ono što živimo, naše
navike, strašno utječu apsolutno na sve, jer je duh iznad materije,
a genetika je na razini materije. Dakle, duh je kadar mijenjati
materiju. Iako danas imamo veliki postotak homoseksualizma, iako
imamo čak i homoseksualne brakove, iako dopuštamo da homoseksualci
odgajaju svoju djecu, mi utječemo i na genetiku. Duboko sam uvjeren
da mi stvaramo genetiku. I tko će koga uništiti? Bog ne uništava
čovjeka. Mi ćemo sami sebe uništiti, ako nam srca ne budu s
Bogom. Jer istinski zdrav pogled na život može probuditi samo
Bog.
Fra
Grbeš:
Tema koja vjerojatno zanima dosta ljudi je i tema prokletstva,
u kontekstu govora o zlu.
Zlatko
Sudac: Prokletstvo je kad npr. neki čovjek toliko nekog drugog
čovjeka mrzi i onda riječima izrazi tu mržnju u nekakvom obliku
prokletstva. Tog trenutka on recimo kaže neku ružnu stvar za
nekoga i za čitav njegov rod ili ne znam što. To se obično
događa na selima, ali ima toga i u gradovima, gdje se ljudi svađaju
radi imanja, zemlje, radi ne znam čega. Meni ne može prokletstvo
ništa. Onom čovjeku koji želi ljubiti i koji ljubi, koji je
otvoren Bogu nikakvo zlo ne može ništa. Kada prokletstvo ima
utjecaj na čovjeka? Tada kada je taj sam čovjek u srcu otvoren
za prokletstvo. Drugim riječima, ovaj je izrekao prokletstvo,
a ja sam ga primio, jer skoro pa sam ga i ja izrekao. Dakle, tama
se lijepi na tamu i ne možemo reći da, ako me netko prokleo
da je to jače od ljubavi Božje. To je nemoguće! Job, za njega
su rekli, da je ono sve što mu je Bog dopustio, sve one kušnje
koje su mu se dogodile i srušile kuću i nastradala djeca i obolio
i žena mu kaže “Prokuni Boga”, i on uza sve to kaže “Bog
dao, Bog oduzeo”. Možemo li reći da je u životu tog čovjeka
bilo prokletstvo na djelu? Ne! Bog kuša čovjeka, Bog dopušta
kušnje da ga teše, da ga izgrađuje, da ga odljepljuje od ovoga
svijeta, jer nismo od ovoga svijeta. U tom vidu ja gledam i prokletstvo.
Svako
zlo uzimam koje mi dođe u životu, svaka teškoća u životu
kao način da se izgrađujem, kao način da upoznajem život u
svoj njegovoj veličini. To je čitava paleta od lijepih do ružnih
stvari. Kako bi čovjek znao što je zdravlje ako ne zna što
je bolest. Da li bismo ga uopće cijenili? Ne, mnogi počnu cijeniti
zdravlje tek kad obole. I tu vidim veliku ulogu. Sotona je glup.
On uopće ne zna da ga Bog koristi za mnoge pod navodnike “dobre
stvari”. I on je u službi Boga. Ne može on bez Boga ništa.
I boji ga se.
Fra
Grbeš:
Kaži mi, vjera odgovara na sve te stvarnosti. Kako je najlakše
o njoj kazati pet rečenica?
Zlatko
Sudac: Vjera, ljubav, mir, sloboda, blaženstvo, neki kažu
prosvijetljenje, obraćenje, radost, to je sve jedno te isto.
Po meni je to sve jedno te isto. No, ako ćemo baš ono strogo
o vjeri, onda bih rekao da uzmemo primjer velikih svetaca i ljudi,
a jedan najljepši primjer je Blažena Djevica Marija, koja je
uzor vjere, kaže Crkva. U trenutku kad joj je anđeo Gabrijel
navijestio da će roditi sina, ona je čak pitala “Kako će
to biti, jer ja ne poznajem svoga muža?”. Ta žena nije znala
ništa što će je zadesiti u životu, ona je jednostavno živjela
život. I ona je to mogla tako živjeti zato jer je ljubila, a
mogla je ljubiti zato jer je imala široko srce za Boga. Vjera
se rađa iz ljubavi i onda možemo govoriti o povjerenju, o povjerenju
osobi Isusa Krista. Ako ja ljubim osobu Isusa Krista, ja joj dajem
povjerenje. Ja idem u nepoznato, ja idem u život. Ja ne znam
što će biti. Ali zato, Bože, jer te ljubim, znam da one koje
ljubiš, za njih sve okrećeš na dobro. To je vjera. Zapravo,
to je povjerenje u ljubavi, u ljubljenu osobu, u ljubav, u samoga
Boga. Vjera nije sigurnost. Mnogi ljudi žele vjeru radi sigurnosti,
da im bude sigurna budućnost. Ali ne, baš suprotno, vjera je
nesigurnost. Ti zakoračiš na Božji plan i prepuštaš se njegovu
vodstvu. On te vodi kroz život. A takav iskorak iz sebe samoga
u nepoznato čovjek može učiniti samo ako ljubi Boga i to je
jedina početna točka i polazište za vjeru – ljubav.
O
seminarima i radu za Boga
Fra
Grbeš:
Kaži mi Zlatko nešto o svojim seminarima koje si Ti održao
ovdje kod nas u Chicagu, u New Yorku, doma to činiš stalno u
Betaniji. Kaži nam nešto o njima, njihovom sadržaju, kako je
to sve krenulo? Nešto što ljudi hoće znati, iako su mnogi od
njih bili ovdje kod nas u Chicagu, to doživjeli, vidjeli.
Zlatko
Sudac: Seminare koje počinjem održavati i koje sam do sad
održavao su razni. Ima raznih oblika i vidim da se to sve događa,
da je to sve u jednom nastajanju. To nije jedna forma i sad se
nje strogo držim. Oni prvi seminari koji su bili, mnogi ljudi
su dolazili jer je to ‘puklo’ u javnost da imam križ i to
sve skupa. Čuli su za te fenomene i onda su došli da vide ‘toga
s križem’. Imao sam osjećaj da dolaze radi senzacije, ali
su ipak ostajali. I nije im više bio važan križ kada su čuli
poruku. To je ono što je bitno, što ja želim govoriti na seminarima,
dati ljudima poruku, poruku osobe Isusa Krista, ne svoju mudrost.
Jer nema ljudske mudrosti bez Božje, nego dati ljudima Boga.
Ovdje u Americi prilagođen je seminar mentalitetu Amerikanaca,
duhu koji ovdje vlada. To je puno otvoreniji duh, raspoloženiji.
Tu su pjesme, veselije je, tu ljudi zaplješću, tu su ljudi nasmijani.
U Hrvatskoj je jedan drugačiji mentalitet, u Hrvatskoj su ljudi
zatvoreniji. To je takav mentalitet. Pitanje je što je duhovnije,
netko tko plješće i smije se ili netko tko je duboko u sebi
sabran u molitvi i šutnji. To neka dragi Bog procijeni.
Oko
2 tisuće nazočnih na seminaru u Tinley Parku, Illinois, Veljača
2001.
Kad
u Hrvatskoj imam seminare, prilagođavam ih prostoru, ambijentu,
ljudima, mentalitetu, no ono što je bitno, poruka ostaje ista,
a to je osoba Isusa Krista. Ja govorim o temama: o vjeri, o sakramentima,
o ljubavi, o braku, o zajedništvu, o svećeništvu, o Euharistiji,
o ispovijedi i o bolesničkom pomazanju. Molimo za bolesnike,
izložimo Presveto, bude tu predanje života Isusu Kristu, bolesničko
pomazanje se dijeli svim teškim bolesnicima, ispovijeda ih se.
Dakle, ta dva ili tri dana koliko seminar traje, to je jedno intenzivno
duhovno događanje koje plane u ljudskom srcu potrebu da se živi
Boga. E, sada ga treba živjeti polako kroz život i ići dalje.
Ljudi se trebaju okupljati, organizirati na molitvu, dolaziti
u svoje župe, razgovarati, podržavati se, razvijati ono što
je posijano na jednom seminaru.
Fra
Grbeš:
Kaži mi, na tom seminaru, ja sam bio već tri puta, ti govoriš
tako jednostavnim riječima, riječima koje ljudi kao da znaju.
Jer riječi koje oni ne mogu ponoviti, ne mogu citirati, ne mogu
se čak ni sjetiti mnogih od njih, ali te su riječi jednostavno
pogodile negdje duboko, duboko u njihovu dušu i to ostavlja velike
pečate. Ovih dana si svjedok kad su dolazili ovdje mladi ljudi
i plaču, hoće te zagrliti. Samo kažu da im je to promijenilo
život i ne samo to, nego oni po tome mijenjaju druge pokušavaju
svima o tome reći, jednostavno ne žele to zadržati za sebe.
Zlatko
Sudac: Ma neka ide sva slava dragom Bogu. Uvijek sam govorio,
volim reći i sada ti kažem: "Nisam ja, nego dragi Bog.
Ne činim to ja, nego dragi Bog". I zato mi je najteže kada
se plješće, kada me se hvali, kada se te stvari tako govore.
Neka svu hvalu i slavu dadu dragome Bogu. Sve ide Bogu, sve. Ja
sam jedan najobičniji čovjek koji trebam u životu učiti još
jako puno, jako, jako puno. A sve lijepo što se dogodi, dogodilo
se samo zato jer su njihova srca bila otvorena i samo zato jer
ih je Bog ljubio. Moja zadaća je pustiti sve Bogu i govoriti
ono što jedino i želim raditi, raditi za Boga i govoriti o Bogu,
a sve ostalo pripada njemu, jer on je taj koji daje da raste.
Ja samo bacam sjeme, a Bog je taj koji će dati da sjeme nikne
i da raste.
O
Hrvatskoj
Fra
Grbeš:
Ima jedna zanimljiva tema koja zanima mnoge slušatelje našeg
radija, a to je tema naše domovine. Hrvatska prije, za vrijeme
rata i sada. Kako ti to sve vidiš? Kuda sve to ide?
Zlatko
Sudac: Ma Hrvatska je sveta gruda! To je zemlja koja je natopljena
krvlju i to krvlju naših pređa, naših djedova i baka. Od stoljeća
do stoljeća ona je dobro istesana. Kad gledam samo zemljopisnu
kartu, to je kao ogrizak od jabuke, nagrizana sa svih strana.
Fra
Grbeš:
Hrvatska je zagrižena jabuka, Bosna i Hercegovina je u kaosu,
podijeljena i iscjepana, puna krvi...
Zlatko
Sudac: Hrvatska je potrebita naše molitve, potrebita je ljubavi,
razumijevanja, tolerancije i mira. Kad govorimo o Hrvatskoj, onda
to nije apstraktni pojam. Što je Hrvatska? To su ljudi! Jednu
državu čine ljudi. Jedna država je ono što su ljudi u toj
državi. Trebamo još puno, puno toga naučiti, ali ne bojim se
zato jer je Hrvatska u srcima mnogih dobrih duša i ima puno ljudi
koji žele raditi. Samo je malo onih koji mogu voditi.
Fra
Grbeš:
Kaži mi, stalno idemo kroz nekakve katarze, je li možda što
smo bliže Bogu kao narod ili kao država, sve više smo pod utjecajem
i udarom drugih i onih kojima je možda Sotona na prvom mjestu?
Jednostavno dobijem dojam kao što naš svijet kaže "Ne
možemo na zelenu granu!", kao da nas stalno netko pritišće,
kao da je taj križ sve teži.
Zlatko
Sudac: Jednostavno trebamo početi raditi i gotovo. Zasuči
rukave i raditi. Neka pekar gurne glavu u svoje tijesto i neka
radi kruh, neka profesori i učitelji odgajaju svoju djecu, a
ne da im se djeca drogiraju na ulaznim vratima u srednjoškolske
centre i roditelji dolaze po njih zato jer se boje, jer znaju
da je tamo droga. A oni će onda štrajkati za veće plaće. Neka
ljudi konačno rade ono što trebaju raditi, neka svatko radi
svoj posao. Hrvatska je najpolitiziranija država u svijetu. Svi
se bave politikom, a od politike ni 'p'. Neka ljudi konačno počnu
raditi. Žele ekonomsko blagostanje, žele napredak, a kako? Bez
posla? Bez rada? Imamo tolike tisuće hektara neobrađene zemlje,
teško nam je raditi. Imamo more, imamo prirodna blaga, bogatstva,
imamo šume, sve imamo, sve. I čak nekakav sistem koji želi
i privatno vlasništvo. Počnimo raditi! Počnimo raditi i neka
svećenici rade svoje, neka ne guraju nos u politiku. Zato ne
volim o tome ni govoriti previše. Radimo i bit će nam. Stisnimo
svojim rukama, pa ćemo znati cijeniti. Bilo je i drugih zemalja
u većem kaosu nego što je sada Hrvatska, Njemačka na primjer,
zemlje porušene do kraja. Nas je zahvatio rat u nekim dijelovima,
ali ne čitavu državu.
Fra
Grbeš:
Kakvo je danas stanje duha, duha u domovini?
Zlatko
Sudac: Danas je stanje duha u domovini malo probuđenije,
rekao bih. Sve ono što se u zadnje vrijeme dogodilo pokazalo
je da Hrvatska ipak ima svoje dostojanstvo i da ima snagu za reći.
Da se taj narod ipak ne da manipulirati, nego da će narod reći
ono što mu je na srcu, jer ozdravljenje dolazi od naroda, od
srca, iznutra. Nitko nam neće pomoći ako si sami ne pomognemo.
I tko god dolazi k nama, da nam pomaže, a ako nas ne pozna i
ne voli nas, taj nam ne pomaže nego odmaže. I ne tražimo pomoć
sa strane, zasučimo rukave i nađimo je u sebi. Jer nije pomoći
nekome dati mu milijune dolara, nego naučiti ga raditi i naučiti
ga cijeniti ono što ima. Hrvat kao da se srami reći da je Hrvat.
Mi trebamo biti itekako ponosni na ono što je Hrvatska bila kroz
povijest i na zadaću koju će ona tek odigrati u budućnosti
ovoga svijeta. Hrvatska je jedan biser. Mali narodi su začini
čovječanstva. Moramo sačuvati taj ponos i biti skupa. Ne dopustiti
da se cijepamo, biti jedno tkivo, i to zdravo tkivo ukalamljeno
na Bogu i tada će Hrvatska živjeti.
Vlč.
Zlatko Sudac u hrvatskoj crkvi Sv. Jeronima, Chicago
Fra
Grbeš: Završit
ćemo ovaj razgovor, kaži mi, svi smo mi radosni da si ovdje
bio s nama dva mjeseca. Kako ti je bilo sve skupa s ljudima? Kako
si doživio Chicago, naše ljude, mentalitete, susrete? Ili kako
god ti to želiš kazati?
Zlatko
Sudac: Bilo mi je prekrasno. Puno sam naučio, puno vidio,
upoznao puno ljudi koji znaju ljubiti i voliti, koji su predani
svome životu. Vi fratri ste prirasli i meni k srcu, pogotovo
neki od vas. Vaš duh je veličanstven duh. Gajite ga, njegujte
ga i čuvajte ga. Jednostavno sam zavolio vas fratre i kroz vas
sve one ljude do kojih sam došao i sve obitelji koje sam posjetio.
Neka Bog vama i svim onima koji ljube za Boga i kroz Boga, taj
isti Bog vrati stostruko kada dođemo pred njegovo sveto lice,
kad budemo svi jedno u Bogu koji je jedan.
Fra
Grbeš:
Hvala ti iz duše na kraju, hvala ti za dolazak. Hvala ti što
si bio s nama dva mjeseca. Hvala Ti što smo po Tebi, velikim
Božjim darom, ponovno mogli doživljavati Evanđelje uživo.
Hvala ti za ljubav, hvala ti za sve što si učinio za naše ljude,
za sve one koji su pokucali na naša vrata, sve one koje si vidio,
sve one kojima si došao i za sve one za koje se moliš i za koje
ćeš se moliti.
Zlatko
Sudac: Molit ću se. To obećajem javno i preko ovog etera.
Molit ću se za sve vas koji me slušate, pa makar vam i ne znam
imena. Dolazim pred Boga i nosim sve ljude u svom srcu, a Bog
je apsolutan, on poznaje vaše duše, vaše potrebe. Ja ću se
za vas moliti, a preporučam i sebe u vaše molitve. Molite se
za mene, pa će Bog dati još puno, puno, puno dobra. I neka mu
je vječna hvala i slava u svu vječnost. Amen!
Za
služenja koncelebrirane sv. Mise u Župi sv. Jeronima, Chicago
TOP
HOME